Dok se u zemljama anglosaksonskog područja i Švedskoj za studij planiraju izdaci od malih nogu, a još je ekonomičnije ako ste a) izuzetan potencijal ili b) bogati, Hrvati, njihovi susjedi i zemlje srednjoeuropskog kruga skloniji su javnom financiranju obrazovanja. Novi prijedlog zakona o znanostvenoj djelatnosti, sveučilištu i visokom obrazovanju uvodi veću kontrolu u samo financiranje, a među studentima i akademskim osobljem jača konkurenciju.

 

Izazvana je žestoka javna rasprava s više od tisuću objavljenih komentara u kojoj se kritizira ne samo zakon nego i način donošenja. Većina je akademske zajednice, osim dijela regionalnih sveučilišta i tehničkih fakulteta, „raspravila“ o zakonu tako da ga je odbacila iako velik dio njih koje smo kontaktirali nisu ni otvorili najnovije nacrte prijedloga. Njihov paket broji 140 stranica: usredotočili smo se na teme koje najviše zanimaju studente i zamolili komentar petoricu različitih pripadnika akademske zajednice u Hrvatskoj.

Darko Polšek, sociolog i profesor na jedinom odjelu antropologije koji je nekoć radio kao zamjenik ministra obrazovanja i znanosti svoj je stav iznio u razgovoru dok su doprinos internetskim putem dali profesor Josip Tica, znanstvena novakinja Helena Stublić, molekularni biolog Boris Lenhard i student Dražen Matiček.

Profesor Josip Tica je zaposlen na katedri za makroekonomiku i gospodarski razvoj na Ekonomskom fakultetu gdje je nedavno sudjelovao na okruglom stolu o financiranju visokog obrazovanja.

 

Znanstvena novakinja Helena Stublić prenosi vlastite stavove i perspektivu Akademske solidarnosti (AS) i radi na Odsjeku za informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu, a odgovorima iz Norveške javio se  Boris Lenhard, priznati molekularni biolog, koji često sudjeluje u medijskim debatama o obrazovanju u Hrvatskoj. Na kraju, studentsku stranu „zastupa“ Dražen Matiček sa studija novinarstva koji na Radio Studentu svakog tjedna „obrađuje“ teme visokog obrazovanja.

 

Zašto se ovaj zakon iznosi u ova vremena na nedovoljno transparentan način? Koji su uzroci, motivacija i opinion makeri za zakon? Koja je uloga prosvjeda?

 

Tica, EFZG: U ekonomskoj teoriji stoji da "netransparentnost uvijek proizlazi iz skrivenih parcijalnih interesa određenih lobističkih skupina bliskih mjestima na kojima se odlučuje". Formalan povod za zakon su protesti studenata FFZG-a i nelogičnosti koji uistinu postoje u našem sveučilišnom sustavu, ali iz teksta prijedloga može se iščitati kako su oba kriterija jako nisko na ljestvici prioriteta autora. Moja percepcija zakona jako je slična zaključcima Pravnog fakulteta, a to je da netransparentnost veoma podsjeća na pripreme za privatizacijske malverzacije iz ranih devedesetih godina.

Stublić, FFZG, Akademska solidarnost: Ne mogu govoriti u ime sindikata, no osobno mislim kako se radi o uobičajenoj reformi koja se provodi diljem Europe i svijeta, a nametnuta je od strane neoliberalnog kapitalističkog sustava kojem je cilj privatizirati sve što još nije privatizirano. Ulazak u Europsku uniju kao argument za donošenje novih Zakona samo je paravan za provođenje neoliberalnih ideja.

Polšek, FFZG: Nemamo pritisak Europske unije, mislim da je naprosto nekome svanulo da previše plaćamo za obrazovanje. Prosvjedi i blokade u zakonu nisu odigrali nikakvu ulogu, možda su moderirali neke ideje.

Matiček, FPZG:  Pri donošenju zakona nije se slušala struka i kao razlog zakona uzimaju se pretjerivanja o EU zbog čega dolazi do prigovora o transparentnosti. Mislim da je vlada htjela još više smanjiti izdatke za obrazovanje i komercijalizirati čitav sustav sa stavom kako ne valja ništa što imalo „miriši“ na socijalizam. Kao, mi smo sad Europa, moramo imati slobodno tržište u svemu, tako i u obrazovanju, a uopće se ne gleda posebnost hrvatske situacije gdje ljudi s manjkavim obrazovanjem i kupljenim diplomama sjede u foteljama dok si većina studenata van mjesta prebivališta teško može priuštiti studij bez roditeljske pomoći ili ozbiljnog posla kojeg je u „bolonjskim“ uvjetima skoro nemoguće raditi.

 

Zbog neograničenog porasta školarina i pada kvalitete studija, uz proteste diljem Europe, studenti na smjerovima gdje postoje dodatni razlozi za žalbu, buknuli su u svojim zahtjevima koji su izdimili u jedan: javno financirano visoko školstvo u Hrvatskoj. Što mislite o nedavnim studentskim prosvjedima i zbog čega bi se hrvatski studenti doista trebali buniti?

 

Tica, EFZG: Prosvjedi su s ekonomskog gledišta iracionalni. Na primjer, razlika u plaći nekoga tko ima VSS u odnosu na SSS u farmaciji je oko 2,5 milijuna kuna tijekom 35 godina. Ključno pitanje pravednosti je zašto bi itko dobio toliki novac na poklon iz proračuna kojeg punimo svi mi - i oni koji su studirali i oni koji nisu studirali. Primjer: osobno sam na trošak države studirao sve do doktorata i sve mi je bilo plaćeno iz proračuna od strane 90% poreznih obveznika koji nikada nisu i neće studirati. Danas sam u natprosječnoj dohodovnoj skupini, a oni koji su mi platili obrazovanje (porezni obveznici) u ogromnoj većini imaju ispod prosječne plaće. Normativno gledajući, to je za mene nemoralno. Očigledno je da se prosvjedi koriste kao povod novog zakona, ali niti jedna odredba u svojoj biti ne konvergira zahtjevima studenata koji su protestirali.

Stublić, FFZG, Akademska solidarnost: Prethodni prosvjedi studenta koji su se očitavali kroz dvije blokade fakulteta bili su ispravno usmjereni i njihov zahtjev za potpuno financiranim visokim obrazovanjem za sve pod jednakim uvjetima zaista jest legitiman. Ono na što studenti upozoravaju već godinama sada je vidljivo i u nacrtima ovih zakona, a to je uvođenje upisnina umjesto školarina što je samo novi vid plaćanja studija. To je komercijalizacija koja se očituje u vidljivom rezanju sredstava za financiranje javnog visokog obrazovanja, njeno produbljivanje najavljeno novim zakonima, gubitak autonomije sveučilišta koje bi nastupilo pod nadzorom novog tzv. sveučilišnog vijeća, većim dijelom sastavljeno od ministarstvu podređenih pojedinaca, te najavljeno smanjenje kvota i ukidanje studijskih grupa sukladno potrebama tržišta.

Plovšek, FFZG: Imaju stotine i tisuće razloga za pobunu, a taj jedan u koji su slili svoje zahtjeve i nije relevantan. Na Filozofskom ima tisuće razloga i na drugim fakultetima ima još dodatnih. Na primjer, postoji masa zahtjeva za nastavak školovanja studenata sa stručnih studija da nastave faks na sveučilišnima. Potpuno razumijem ovu generaciju studenata koja je došla u novi, a još nesređeni sistem. Nezadovoljstvo se, objektivno i subjektivno, moralo negdje kanalizirati.

Matiček, FPZG: Da, prosvjedi su u potpunosti bili pravilno usmjereni. Obrazovanje je javno dobro i kao takvo bi trebalo biti u potpunosti javno financirano, a ne podređeno tržištu i privatnom profitu.

 

Prema novom zakonu uvode se upisnine i subvencioniraju svim studenima koji „ispunjavaju obaveze“ na prediplomskom i diplomskom studiju. Za ostale, maksimalna cijena je 60% prosječne hrvatske plaće, a postdiplomskog jedna prosječna hrvatska plaća. Kako će upisnine umjesto školarina utjecati na plaćanje obrazovanja?

 

Tica, EFZG: Prema "teoriji igara" za očekivati  jest da će racionalni nastavnici povećati kriterije i smanjiti prolaznost kako bi povećali materijalno blagostanje fakulteta na kojima rade da bi što više studenata plaćalo. Jesu li nastavnici uistinu toliko racionalni kada se radi o njihovom materijalnom blagostanju, ostavljam svakom osobno na prosudbu, ali bit će svakako zanimljivo analizirati prolaznost po fakultetima prije i poslije.

Stublić, FFZG, Akademska solidarnost: Novi zakoni predviđaju cijenu upisnina za preddiplomski studij u visini 60% prosječne hrvatske plaće te upisninu za diplomski i doktorski studij u visini jedne cijele prosječne hrvatske plaće. U predloženim zakonima nema mehanizama koji onemogućuju paralelno postojanje školarina, participacija ili financijskih penalizacija, a tekst zakona ne garantira čak niti ''besplatnu prvu godinu studija''. Toliko o ''po prvi puta zakonski definiranom besplatnom obrazovanju'' koje već danima najavljuje ministar Fuchs u raznim medijima.

Polšek, FFZG: Upisnine umjesto školarina? Tu se slažem sa kritičarima: nije šija nego vrat. Čini mi se da se vraćamo na binarni sustav financiranja: financirat će se samo „kvotirani“ studenti. Ostali će se moći upisivati na privatne ustanove. U dužem vremenskom razdoblju, to će pogodovati privatnim visokim školama. I to je vjerojatno dobar razvoj događaja. Navodno iznimne javne škole morat će dokazati svoju kvalitetu privlačenjem kapitala iz drugih sektora. Danas na svim institucionalnim razinama, od katedri do sveučilišta, postoje neracionalnosti. To se pokušalo namiriti dodatnim školarinama, a posljedica toga bile su dodatne nepravde - jednima financirate sve, a drugima ništa. Takav binarni sustav ističe da neki nešto mogu, a drugi ne. Naši ljudi potom pogrešno zaključuju: zbog toga bi svima sve trebalo biti besplatno. To je nemoguća misija u siromašnoj zemlji kakva je Hrvatska. Pravednije je da uslugu plaća onaj koji je koristi.

Matiček, FPZG: Novi zakoni dovest će do toga da će studij plaćati, prema nekim procjenama, više od 80 posto studenata, a danas ga plaća oko 60 posto. Tu nema govora o javno financiranom obrazovanju. Ternmin „školarina“ jednostavno je zamijenjen terminom „upisnina“. Također, u novom zakonu nigdje ne piše da će prve godine preddiplomskog i diplomskog studija biti „besplatne“.

 

Prema MZOS, novi zakon „osigurat će zadržavanje isključivo vrhunskih mladih znanstvenika unutar sustava“. Koji je vaš stav o predloženom piramidalnom zapošljavanju novaka?

 

Tica, EFZG: Svaki put kada administracija određuje upisne kvote i broj radnih mjesta na fakultetima, dobit ćete alokaciju resursa koja je u sukobu sa stvarnim potrebama gospodarstva.

Stublić, FFZG, Akademska solidarnost: Piramidalan sustav je vrlo loš kako za novake tako i za sve ostale u sustavu. Naizgled omogućava veću bazu i predviđa zapošljavanje većeg broja znanstvenih novaka, no zapravo nigdje ne navodi njihov broj. Vjerojatno će to prvenstveno ovisiti o količini sredstava za zapošljavanje novaka. Prema nedavnim navodima iz MZOS, namjerava se smanjiti broj znanstvenih novaka na fakultetima i institutima što će dugoročno smanjiti ukupan broj zaposlenih u sustavu i sniziti financijska sredstva za znanost i obrazovanje. Piramidalni sustav predviđa da će za napredovanje uvijek konkurirati više kandidata što jasno dovodi do nezdrave konkurencije. Kažem ''nezdrave'', jer znanost i obrazovanje nisu korporacija niti natjecanje tko će ''bolje i dalje'', već podrazumijevaju suradnja, uvažavanje i pozitivan poticajan okoliš inače se neće moći dobro i kvalitetno raditi. Argument kako je nešto ustaljena praksa vani nije prihvatljiv jer sama činjenica da je nešto negdje prisutno ne znači da je dobro i kvalitetno. Primjeri višegodišnjih prosvjeda i otpora studenata i akademske zajednice u zemljama poput Italije, Velike Britanije, Španjolske ili Francuske dokazuju da s reformama visokog obrazovanja nešto nije u redu stoga prije novih reformi moramo biti vrlo oprezni.

Polšek, FFZG: Kod nas ne osjećate direktnu konkurenciju nekoga tko ima isti status jer vam je zapravo svejedno, svi imaju istu plaću. Krećete kao asistent, magistrirate, pa doktorirate…U nekim se situacijama izigravao čak i takav sustav „vertikale“: daj mu doktorat da zadrži posao, gotovo svi su jednom postajali redoviti profesori. U Njemačkoj i Austriji, a i u ostalim zemljama sa socijalnom državom, naprotiv, postoji piramidalna struktura napredovanja. Ne možete postati profesor dok nije umro onaj prethodni. Niti taj sustav nije pravedan, ali kontrolira proračun: bez obzira koliko ljudi stjecalo doktorate, trošak ostaje isti. A mladi se zapošljavaju preko znanstvenih projekata, i samo neki, koji imaju talent za istraživanje i pedagogiju, ostaju u „piramidi“. Takav je život krvav i morate biti veliki talent da iskočite iz piramide, preskočite koju stubu i postanete Profesor.

U Njemačkoj svaka savezna država ima tri sveučilišta i ljudi se snalaze, postaju mobilni. Kod nas se ne žele maknuti iz svog mjesta, na primjer, kad su tražili ljude za sveučilište u Osijeku nisu ih mogli naći iako su nudili i stanove i stipendije. Jedna od metoda jest oslobađanje zvanja od funkcionalnih radnih mjesta što je već dovelo do pobune. To podrazumijeva da ste mogli ostvariti neko zvanje, primjerice profesora, ali vas se u „piramidi“ zapošljava kao docenta. Ako zakon prođe, naravno da će nastati klaonica. Inače ga ne smatram idealnim, samo kažem da preuzima njemački sustav.

Lenhard, mol. biolog: Ono što Vi zovete "piramidalnom strukturom" odraz je činjenice da je znanstvena i akademska karijera u razvijenom svijetu eliminacijski proces. U nakaznoj hrvatskoj situaciji svatko tko uđe u sustav akademskog napredovanja i ispuni minimalne (vrlo,  vrlo minimalne) uvjete dobiva zajamčen posao do mirovine. U kompetitivnoj je znanosti sasvim normalno da neće svi doktorandi ostati u akademskom sustavu nakon doktorata niti će svi docenti postati profesori. Oni će se onda ili preseliti na manje kompetitivnu akademsku instituciju ili izaći iz akademske znanosti. 

U tome nema ništa loše niti tragično - neki će se zaposliti u gospodarstvu, neki u državnoj administraciji, neki u nečem trećem - no hrvatsku akademsku zajednicu tek treba naučiti da je to normalno. Strahovito me deprimiraju stavovi dobrog dijela hrvatskih znanstvenih novaka, koji za sebe traže prava i dugoročne garancije kakve njihovi kolege nemaju nigdje drugdje u svijetu. Tragično je da već mladi ljudi razmišljaju na potpuno nekompetitivan i gotovanski način. I Norveška prelazi na sve kompetitivniji model, gdje sve do profesure nemate stalno, zajamčeno radno mjesto. Na svakoj stepenici se obavlja selekcija. S druge strane, izvrsnost treba nagraditi

Matiček, FPZG: Piramidalna struktura, po mom mišljenju, dovodi do toga da će znanstveni novaci, umjesto kolege, postati konkurencija jedni drugima zbog čega će patiti čitavo društvo.

 

Sustav stipendija, subvencija i školarina u Hrvatskoj je takav da neki dobivaju sve, a drugi ništa. To češće ovisi o snalažljivosti i porijeklu studenata negoli o njihovoj izvrsnosti, siromaštvu i odabiru zanimanja. Što bi za vas podrazumijevalo pravedno i pošteno financiranje sustava visokog školstva u Hrvatskoj? Po kojim kriterijima bi Hrvatska trebala određivati „lakši ili teži“ studentski standard za studente?

 

Tica, EFZG: Pravedno i pošteno je da MZOS subvencionira studente prema kriterijima izvrsnosti, a ministarstvo socijalne skrbi prema socijalnim kriterijima. Studenti bi onda mogli slobodno birati ponuđene programe koji imaju dopusnicu u skladu s onim što studenti i njihove obitelji očekuju na tržištu rada, a direktori programa i nastavnici na programima bi bili plaćeni u nastavnom dijelu svoga rada (znanstveni dio bi se trebao organizirati po znan. projektima) u skladu s brojem i kvalitetom studenata koje odškoluju. Ključno je da MZOS može dijeliti i financirati samo s osnova izvrsnosti, a po kriterijima socijalne politike i dostupnosti se moraju koristiti sredstva ministarstva socijalne skrbi. Kako za akademske tako i za neakademske troškove, to je po meni nerazdvojivo, ako želimo sustav koji ima smisla.

Stublić, FFZG, Akademska solidarnost: Ispravan stav svake vlasti, koja je izabrana od naroda i koja bi trebala biti u njegovoj službi, bio bi da prepozna važnost ulaganja u obrazovanje i znanost. To podrazumijeva ukidanje svakog oblika participacije studenata u plaćanju svog školovanju, financiranje rada svih fakulteta i instituta iz državnog proračuna te veća ulaganja u projekte i znanstvena istraživanja. Ulaganje u obrazovanje i znanost je ulaganje u budućnost ove zemlje. Pojam lakog i teškog studentskog standarda za studente potpuno mi je nepoznat.

Polšek, FFZG: Država bi trebala biti čuvar troškova koji idu iz našega džepa, a ne raspikuća, tako da ne plaćamo višu cijenu od potrebne.To se danas zove politika „dobrog gospodara“. Elegantnije bi rješenje bilo, umjesto financiranja svih mogućih „pametnih ideja“ za studijske programe, jednostavno smanjiti poreze.

Drugo rješenje, koje ne isključuje prethodno: budućim studentima dati vaučere, čekove od države za plaćanje školarine koje bi oni mogli iskoristiti gdje hoće. Tako biste ostvarili motivacijsko - kontrolnu funkciju. Ako bi neka institucija imala preveliku navalu, mogla bi reći, nećemo uzeti sve, ali ćemo podići školarinu. Oni koji se ne bi upisali i dalje bi imali svoj ček. Poanta je u tome da se institucije neodgovorno ponašaju i prema studentima i prema novcima, a one su te koje troše. Kad bi ustanove samo od studenata dobivale novac, onda bi se itekako odgovorno ponašale.

Htjeli mi to ili ne, student jest klijent koji traži određenu uslugu. Ona ga košta čak i kada je studiranje besplatno. Zašto se bojati te riječi? Već sada postoji relativno dobro razvijen sustav stipendija. Čak su i banke pripremile razmjerno povoljne kredite za studiranje. Ali, ako nešto možete dobiti besplatno, zašto biste dizali kredite? U posve tržišnim uvjetima, ta raznolikost stipendiranja i kreditiranja (koja inače postoji u zemljama s najboljim visokoškolskim obrazovanjem), bila bi i svojevrsna poduka za život: kao priprema za buduću borbu na tržištu rada.

Lenhard, mol. biolog: Ne postoji samo jedan ispravan model. Dobri modeli su oni koji su ekonomski učinkoviti (dakle ne puštaju studente da nekažnjeno četverogodišnji studij razvlače sedam ili više godina, čime su nepotrebno na grbači poreznih obveznika i izvan radne snage i poreznih doprinosa godinama, niti dopuštaju postojanje studija s prolaznošću od 20%) i oni s uspješnim ishodom obrazovanja. Osobno smatram da visoko obrazovanje najbolje funkcionira i najdostupnije je u zemljama u kojima postoji sustav povoljnih studentskih kredita i u kojima postoji kultura da zbog dostupnosti kredita studenti već od početka studija postaju financijski neovisni o roditeljima a istovremeno i preuzimaju odgovornost za novac koji troše na financiranje svog života dok studiraju.

Matiček, FPZG: Studiranje van mjesta prebivališta nije besplatno te bi država trebala osloboditi studente barem plaćanja školarina i na taj način malo smanjiti nejednakosti između bogatih i onih siromašnijih. Također, trebalo bi povećati broj studentskih domova, broj i iznos državnih stipendija. Pravednom i poštenom financiranju treba dodati obećanu kvalitetu u strukturi obrazovanja. Na predavanju treba biti tridesetak studenata da profesor svakome može posvetiti dovoljno pažnje, a nas ima po 200. Druga stvar su ECTS bodovi - koliko je rada, truda i vremena potrebno uložiti da se određeni kolegij položi, toliko bodova taj isti kolegij „vrijedi“. No, konkretno na FPZG- u, svi kolegiji nose 5 ECTS- a. Status prvostupnika je posebna priča. Namjera je bila što prije na tržište plasirati sposobnu radnu snagu, a nijedan poslodavac ne priznaje status prvostupnika  što je dovelo do toga, ne da se vrijeme za osposobljavanje kadrova skrati, nego se i produljuje za godinu dana.

 

Većina zemalja tijekom svojih razdoblja ubrzanog rasta (Irska,Japan..) ulagala je daleko veće svote u visoko obrazovanje. Hrvatska ulaže oko 1,5% proračuna i spada u europski prosjek, no gdje griješi dok određuje sadržaj budžeta za obrazovanje? Na koji način treba povećati ulaganje u obrazovanje da to izazove i gospodarski rast i napredak zemlje?

 

Tica, EFZG: Pa prvo trebate natjerati sveučilišta i poduzeća da preformuliraju nastavne planove i programe na način da povećaju konkurentnost gospodarstva, a tek tada ima smisla trošiti novce na buduće radnike u izvoznoj industriji. Naši nastavni programi su jako dobri, ali je pitanje jesu li usklađeni s potrebama naše izvozne industrije, energetskog, zdravstvenog i turističkog sektora, a upravo u tim dijelovima gospodarstva možemo naći izlaz iz krize. Ista stvar je s upisnim kvotama i rasporedom nastavnika po fakultetima. Zašto FER koji je ključan ne može utrostručiti kapacitete i kreirati poduzetničke inkubatore s EFZG-om i,recimo Strojarstvom, u malim grupama gdje se kvalitetno radi!? Jednom kada napravimo 500 kvalitetnih high tech poduzeća u izvoznom sektoru i pokrenemo "green and cleen" industriju, biti će novca i za filozofski i za glumu i za pjevanje i za PMF i za istraživanje "zujanja pčela". Mi smo nažalost u zadnjih 20 godina potrošili gotovo 90 mlrd. USD više od onog što smo zaradili. Korejci to kažu "Growth first, distribution later".

Stublić, FFZG, Akademska solidarnost: Irska i Japan nikako ne mogu biti primjer zemalja u naglom usponu jer upravo ovih dana svjedočimo raspravama Europske komisije o financijskoj injekciji koja se za sada odbija dati Irskoj koja je pred bankrotom. Naprotiv, Irska je sjajan primjer što se dogodilo zemlji u kojoj se neoliberalni kapitalizam potpuno oteo kontroli. Japan je u stagnaciji i svojevrsnoj krizi već zadnjih deset godina. Iz ovih primjera možemo samo zaključiti da trebamo biti vrlo oprezni kada se ugledamo i kopiramo razne modele iz drugih zemalja jer oni najčešće nisu primjenjivi u našoj zemlji, a često su i potpuno pogrešno postavljeni s obzirom na naše prioritete.

Plovšek, FFZG: Ponajprije, ne vjerujem u smisao planova da se kvote rade prema interesima tržišta jer se ono stalno mijenja. Ali da postoji problem s potencijalnim manjkom tehničke inteligencije, s manjkom ljudi u strukama koje doprinose rastu, to je vjerojatno točno. Taj je manjak po mome sudu trenutno najelegantnije i najjeftinije riješiti uvozom radne snage. To je s ulaskom u EU ionako neminovno. Kada bi sveučilište preuzelo upisnu politiku, a to čini se još nikome nije palo na pamet, onda bi ono moglo reći: imamo određen broj izvrsnih ili perspektivnih ljudi – stipendirat ćemo ih. To se može i unaprijed odrediti. Fakulteti su premaleni da to određuju, oni ne raspolažu tolikim novcem da bi mogli odrediti kome bi trebalo oduzimati, a kome davati. Sveučilište to itekako može. Ako ni zbog čega drugog, barem zbog vlastite reklame.

Matiček, FPZG: A gdje ne griješi? Očito je vladajućima važnije da voze skupe automobile, nose skupa odijela, tu i tamo stave u džep par stotina milijuna iz Podravke, HEP- a, boje tunele po par puta, kupuju kamione i slično. Ako im se ništa drugo trenutno neda, nek za početak svedu korupciju na najmanju moguću razinu i bit će „para“

 

Kakav odnos na kraju trebamo uspostaviti prema obrazovanju u društvenim i humanističkim područjima u Hrvatskoj obzirom da najveći broj nezaposlenih visoko obrazovanih osoba posjeduje takvu diplomu?

 

Polšek, FFZG: Kada bi ljudi postali svjesni realnog iznosa troška studija, onda bi i studenti i njihovi roditelji (baš kao što bi to trebala činiti država) itekako pažljivo prosuđivali hoće li se novac potrošiti na nešto što studentima neće donijeti posao. Prema tržišnom rješenju takve škole i smjerovi postat će elitni samim tim što si netko uopće želi priuštiti rizik i trošak s tek eventualnom nagradom. Ali svako društvo treba određen broj humanističkih intelektualaca, i ja se ne bojim da bi „tržišnim rješenjem“ njih nestalo. Neravnoteža suficitarnih i deficitarnih smjerova neće se riješiti nikakvim administrativnim mjerama koje bi zabranile upisivanje na politologiju i filozofiju, niti boljim financiranjem za medicinu. Jednostavno, smanjenjem broja diplomiranih u nekoj struci, cijena bi svake takve diplome rasla.

Stublić, FFZG, Akademska solidarnost: Ovo je vrlo kompleksno pitanje koje povlači nekoliko problema. No, osnovni problem ne vidim u broju kvota i studijskih grupa nego u nedostatku radnih mjesta jer vlada već godinama sustavno ne radi smanjenju nezaposlenosti. Stoga je broj nezaposlenih rekordno visok i stvari pomalo izmiču kontroli. Ono što želim reći probat ću ovako ilustrirati – mi ne obrazujemo previše profesora, već premalo! Gola je činjenica da imamo premalo škola i prevelike razrede. Kada bismo išli za stvarnim potrebama društava - a ne potrebama nekakvog imaginarnog tržišta upravljano od strane kapitala – shvatili bismo da većine kadrova imamo premalo. Kontradiktorno mi izgledaju izjave iz MZOS koje su se provlačile posljednjih godina: isprva smo imali premali broj visokoobrazovanih i silom smo morali za Europu popraviti prosjek. Danas su nam sve kvote prevelike jer je burza puna nezaposlenih visokoobrazovanih ljudi. To jasno govori da naša vlast nema pojam što radi.

Lenhard, mol. biolog: Interes za društvene znanosti je velik zato jer je u glavama mnogih  hrvatskih studenata fakultetska diploma komad papira, statusni simbol koji im daje određena prava, umjesto da gledaju studij kao vrijeme i mjesto na kojem će steći početnu profesionalnu prednost i kompetenciju za ono čime će se baviti u ostatku profesionalnog života. Za hipertrofiju ponude društvenih i humanističkih studija krivi su i bijedni znanstveni kriteriji za napredovanje sveučilišnih nastavnika u tim strukama, tako da tim nastavnicima ostaje puno više vremena za nastavu nego njhovim kolegama u prirodnim znanostima, a za razliku od prirodoznanstvenih i tehničkih studija, sama izvedba studija košta malo. Većina tih studija je mahom nekvalitetna (da se razumijemo, društveni i humanisitički studiji mogu biti vrlo kvalitetni)  i čisti gubitak vremena u okolnostima kada imamo kroničnu nestašicu stručnjaka u npr. tehničkim znanostima ili nastavnika prirodnih znanosti i matematike.

 

Ekonomisti se najlakše i najteže zapošljavaju, a broj ekonomskih fakulteta i škola veći je od svih ostalih. Je li Hrvatskoj potrebno toliko ekonomista te kako i kamo treba preusmjeriti njihov „višak“?

 

Tica, EFZG: U vašem pitanju vidim stav kako administrativci ili učeni ljudi znaju bolje od studenta i njihovih roditelja što je dobro za njih. Poučen iskustvom, ali i obrazovanjem, mislim da će odluku o fakultetu u interesu studenta UVIJEK puno bolje donijeti roditelji od bilo kojeg ministarstva i/ili instituta. Na nama je samo da ljudi pružimo kvalitetne i točne informacije o plaćama, nezaposlenosti i školarinama po strukama. Pustimo obitelji da rade svoj posao kako treba. Kada netko odluči graditi stan ili kupiti HT dionice, ne treba mu MZOS da mu objasni je li to pametno ili ne, ali ako odluči platiti djeci školarinu, onda je to nacionalni problem. Jedini dokaz da ekonomista ima previše je da su ispodprosječno plaćeni ili da su ispodprosječno nezaposleni. Hrvatska bi ostala bez ekonomista kada bi EFZG zatvorili na osam mjeseci, eto, toliko ih je nezaposleno u ovome trenutku i toliko brzo se zapošljavaju. Kao na proizvodnoj traci.