13.01.2012.
„Sva moja ljeta u Njemačkoj imaju više čari negoli da sam ostala doma, gubila dane ili radila za minimalac i čekala jesenske rokove“, kaže Monika Nožinić, studentica socijalnog rada koja je u najmoćnijoj europskoj zemlji provela više ljeta od većine hrvatskih studenata. Pronašla je poslodavca preko tete u Munchenu i odvažila se na radnu pustolovinu (saznajte kako raditi u Njemačkoj).
Pauze svakih sat vremena i tolerantan šef Nijemac
Od 15. srpnja do 1. rujna svakog ljeta u proteklih šest godina redovito je ustajala u sedam ujutro i odlazila na rad u skladište automobilskih dijelova. Prosječna temperatura u gradu iznosila bi 24 stupnja, najbliža jadranska plaža udaljena je 500 kilometara, ali grad živi. Između ostalog, mnogobrojni mladi Slovaci, Poljaci i studenti iz drugih naroda dolaze na sezonski posao.
Monika je od početka svog rada bila smještena u odjel s, kako kaže, nevjerojatno dobrim i tolerantnim šefom Nijemcem. „Svakog radnog dana došla bih na posao u 8.30 i ostala do 18.15“, kaže, a isto su činili i ostali studenti na ispomoći. Prosječni Nijemac na tom radnom mjestu radi oko sedam sati: završava s poslom u 16.15 uz neplaćenu pauzu za ručak od 12.10 do 13 sati.
No, to nisu svi odmori za radnike. Od početka dana do stanke za ručak, Monika i njezine kolege 'odmaraju' oko sat vremena, a popodne nakon ručka ponovno 'piju kavu' oko 25 minuta. Naravno, svaki odjel određivao je svoju politiku ovisno o diktatu vremena i obimu posla – tako je šefica na drugom odjelu prema svojim radnicima bila puno stroža jer su oni imali više posla.
Najviše se cijeni rad i kad si dobar u svom poslu
„Skladište nije tražilo posebne kvalifikacije, ali bi dnevno prehodala oko 15 kilometara“, priča Monika. Njihov se rad sastojao u pronalaženju i pakiranju automobilskih dijelova na skladištu, a posebni gafovi kažnjavali bi se otkazom. Tako je zakašnjeli Marokanac koji je na posao jednom došao u 11 i spavao u garderobi do 13 sati, otpušten istog trena.
Monika nijednom nije zakasnila i pokazala se kao dobra radnica zbog čega bi uvijek bila na listi unaprijed odabranih radnika. "U Njemačkoj se cijeni rad i kad si dobar u svom poslu dok mi se ponekad čini da su u Hrvatskoj bitne vrijednosti koje nemaju veze sa zadanim poslom“, kaže ona.
S druge strane, pridaje se posebna pažnja vremenu i radničkim pravima. Satnice se računaju u minutu, a kašnjenje je nepoželjno i bilježi se na elektroničkim karticama. No, studenti koji se razbole i ostanu kod kuće kraće od pet dana imaju plaću kao da su radili ukoliko odu kod doktora, priča Monika.
Prosječna studentska satnica 10 do 15 eura
Plaća je svima stizala redovito kao švicarski sat (uz zadržavanje novaca na nekoliko dana u hrvatskim poslovnicama). Tako je isplata kretala od 1. do 3. u mjesecu za prethodni, a do 2007. radnici i studenti dolazili su po svoju plaću ravno na tvorničku blagajnu. „Dođeš po svoju plaću nakon posla i dobiješ više od dvije tisuće eura u kuverti, opisuje Monika.
Cijena satnice ključni je motiv odlaska na rad većine sezonaca: ona za prosječnog studenta u Njemačko iznosi 10 do 15 eura s porezima. To otprilike znači oko 8 do 9 eura po satu. Većina sezonaca zbog prekovremenih sati zaradi više od stalnih radnika koji svoje prekovremene mogu pretočiti samo u slobodno vrijeme.
Put i obroci koji koštaju najmanje tri eura dodatni su trošak za sezonce zbog čega je dio Monikinih kolega radio i vikendom na poslovima čišćenja ili po supermarketima. No, svi nastoje pronaći besplatan ili jeftin smještaj te tako uštedjeti novac za jesen, iako su čari života u tom milijunskom gradu neodoljive.
Više ne idem u Njemačku kao studentica jer želim pronaći posao u socijalnom radu
„Munchen je savršen izbor za posao, za studente, za noćni život jer je multikulturalni centar tog dijela svijeta“, kaže Monika koja je tamo stekla i jako dobre prijatelje među kojima ističe Nataliju iz Poljske s kojom je redovito izlazila. „Osjećam se kao da sam dobila poklon: mogućnost da budem u društvu sa svim tim divnim ljudima, slušam njihov jezik, saznajem stvari o nepoznatim kulturama“.
Prošlog ljeta odradila je posljednju radnu sezonu kao studentica, a sad se posvećuje svom životnom pozivu – socijalnom radu.„Vratila bih se i u Njemačku, zašto ne, no sad želim završiti fakultet i steći diplomu jer vjerujem da ću tako lakše naći posao“.
Dodaje kako će se onda još češće uključivati u razne volonterske akcije poput volontiranja na Plavom telefonu gdje je radila protekle dvije i pol godine, a ne isključuje ni odlazak u Njemačku u nekom drugom obliku. Za sve koje zanima posao preko granice, spremna je pomoći svojim iskustvom. (M. D)