Profesor s dušom učitelja: obrazujmo se za nesigurnost
Kako treba izgledati edukacija budućnosti? Jedan od stručnjaka na području obrazovanja nedavno je dovršio studiju o američkim i europskim obrazovnim reformama i daje svoju viziju.
Miguel Angel Escotet prešao je put od rodne Španjolske preko multidisciplinarnog obrazovanja u mnogim zemljama do pozicije dekana na fakultetu edukacije u SAD-u. Uz to, drži katedru povijesti i budućnosti visokoškolskog obrazovanja na UN-ovom sveučilištu. Donosimo vam dio njegovog intervjua iz španjolskog online magazina o edukaciji.
Zagovarate obrazovni sustav koji nas uči nesigurnosti. Kako to ostvariti?
Kreirali smo svijet gdje vjerujemo da je sve napravljeno i previše se govori o stvaranju kurikuluma obrazovanja za učenike i studente koji tek ulaze u sustav školovanja, a nitko ne zna kako će svijet izgledati kad oni izađu na tržište rada. Učimo ih da će ih obrazovanje spasiti od teške budućnosti umjesto da im pokažemo kako da sami grade budućnost.
To znači prenijeti im lekcije razmišljanja, da imaju vlastiti sud, ali i da poštuju druge ljude. Trebamo razviti alate i vještine 'know how' koje ćemo prenijeti studentima i naučiti ih da sami riješe svoje probleme. A to ne možemo u rigidnom sustavu. Moraju se poštovati individualne razlike što u sadašnjem obrazovanju jedva da postoji.
Je li novi način edukacije pitanje koncepta ili resursa? Koliko na uspjeh utječe brojnost studenata?
Oboje jer podrazumijeva koncept sveučilišne edukacije tijekom čitavog školovanja. Postoje glavni predmeti uz seminare na kojima student može razmišljati. To je skuplje jer zahtijeva više učitelja, diversifikaciju sadržaja i manje grupe.
Ti se kriteriji najčešće primjenjuju na prirodne znanosti dok se teorijske znanosti poput filozofije prepušta učenju u velikim grupama što je pogrešno. Matematiku možete pokazati na ploči da svima nakon nekog vremena bude jasno kako je problem riješen, no jako je teško objasniti teoriju Aristotela i nadati se da svatko može postići isti zaključak – za to su potrebne rasprave i analize inače učenik uči napamet.
Postoje li načini da riješimo nedostatak vremena za sve navedeno i kombiniramo teoriju i praksu u obrazovanju?
Potrebno je pronaći ravnotežu između općeg i usko specijaliziranog. Ne možemo trenirati profesionalca u jednom području nauštrb smanjivanja troškova u općem obrazovanju. A što se tiče teorije i prakse, postoje teoretičari koji razvijaju teoretske koncepte bez empirijskog istraživanja koje bi trebalo biti baza. To je posljedica arogancije profesora koji misli da u predavaonicu mora ući s gotovim konceptom.
Mislim da bi oni koji uče najmanju djecu trebali imati najbolju plaću i obrazovanje, a svi koji podučavaju učenje i pedagogiju trebaju provesti neko vrijeme na faksu. Ne vidim zašto sveučilišni profesori ne bi podučavali u osnovnoj ili srednjoj školi jer je najranije razdoblje obrazovanja ima ogroman utjecaj na ljude.
Uvodite li eksperimentalne promjene na vašem fakultetu edukacije na Sveučilištu Texas?
Da, svaki mladi profesor dobiva mentora, iskusnog učitelja koji mu dvije godine pomaže da razvije svoj projekt i program. Imamo sustav rotacije koji to čini uzbudljivijim i tako riješavamo problem razlike u iskustvu između mladog i starijeg profesora. U Europi to ometa sustav umirovljenja. Kirurg možda ne može operirati u sedamdesetoj, no svakako može podučavati mlađe naraštaje.
Također, svakih pet do šest godina moramo dokazivati sebe studentima i drugim profesorima na fakultetu kako bi pokazali da doprinosimo podučavanju, istraživanju i pedagoškoj metodologiji. Fotelja katedre ne može značiti dopuštenje profesoru da radi što ga je volja.
Kompjuteri su ušli u škole, no edukacija nije prilagođena tehnološkim dostignućima u kojima mlađi drže primat. Što trebamo učiniti?
Mladi se uglavnom bolje služe novim medijima, ali to ne znači da im fakulteti ne mogu pomoći u kritičkom razmišljanju. Nisu sve informacije na internetu dobre i točne, a većina mladih vjeruje u njih. Tu trebaju pomoć. Fakulteti nisu spremni na to jer ni u teoriji ne postoji koncept gdje profesori i učenici uče zajedno.
Drugi je problem nedostatak pedagoških vještina u svemu, pa i u tome. Većina profesora su puno bolji treneri u svom području nego pedagozi. Prema mom iskustvu, najbolji pedagozi dolaze u medicini i inženjerskim granama jer su tamo teorija i praksa usko povezane. U medicini postoji instrumentalna, ali i emocionalna komponenta jer su u pitanju ljudski životi. U ostalim granama nema tog pristupa jer ne mislimo da je učiti loše jako važno, a riječ je o ljudskom mentalnom zdravlju!
Za kraj, ne smijemo zanemariti nedostatke u dodatnoj edukaciji i u cijeloživotnom učenju.
Ona zahtjeva promjenu stavova i treba se poticati. Ne smijemo zaboraviti ni da ima moćnu konkurenciju – slobodno vrijeme nakon posla sa svim raznolikim i privlačnim alternativama. Pitanje je kako zajednicu potaknuti da ojača volju među građanima za dodatnu edukaciju? Prije stvaranja programa važno je odgovoriti na to pitanje, a poticaj ne mora biti financijski. Potrebno je kreirati potrebu za učenjem, a to pripada emocionalnoj više nego kognitivnoj razini.
(M.D.)
Izvor: Eduga