Molba ili zamolba?

Iako se riječ zamolba nevjerojatno proširila u posljednjih nekoliko desetljeća, jezikoslovci prednost daju imenici molba. Ona je u hrvatskome jeziku prisutna još od srednjega vijeka. Zabilježena je u i starim rječnicima i u djelim starih pisaca (Đurđevića, Gundulića, Hektorovića..). Zamolba se sporadično javlja tek kraj 19. stoljeća, primjerica u djelima Vjenceslava Novaka i Slavka Kolara, ali je sve do kraja 20. stoljeća, kada doživljava ekspanziju, vrlo rijetka u upotrebi. Njezino širenje nažalost nije bilo motivirano jezičnom potrebom, nego, možda je grubo reći, politikantskim razlozima.

Imenica molba i s tvorbene strane ima prednost jer se imenice češće tvore od nesvršenih glagola. Kada imenicu tvorima prema glagolima moliti (koji je nesvršen) i zamoliti (koji je svršen), odabrat ćemo prvi: moliti > molba. Tak ako tvorena riječ već ima značenje, tvorit ćemo riječ od svršenoga glagola. Tako prema glagolima braniti i zabraniti imamo imenicu zabrana jer brana znači nešto drugo, prema buniti se i zabuniti se imamo zabunu jer buna ima drugo značenje, od krpati i zakrpati imaju zakrpu jer krpa već ima svoje značenje...

Budući ga govornici u svojoj svijesti nemaju jasno definiranu razliku u značenju između riječi molba i zamolba, prednost treba dati jednoj od njih, i to onoj koja je pravilno tvorena i koja ima mnogostruko dužu tradiciju u hrvatskome jeziku – imenici molba.

Izvor: Bujica riječi

Educentar koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda stranice slažete se sa korištenjem kolačića o kojima možete pročitati više.