Homeschooling (školovanje kod kuće: dobra opcija ili nužno zlo?

Poziv iz Kine: trbuhom za kruhom po doktorat

 

 

Ozren Đurić Mikušević iz Zagreba ima 28 godina i radi na doktoratu iz međunarodnih odnosa Kine i Europske unije. Njegov vršnjak Marko Ljubičić iz Novog Sada dovršava disertaciju o brendiranju destinacija. Ne poznaju se, ali povezuje ih kineski obrazovni sustav. U maniri maljivih đaka, Marko i Ozren odavno su savladali početne korake u kineskoj komunikaciji, oko tri tisuće znakova i nebrojene sate učenja jezika dok doktorate rade na engleskom. Njihova ih je volja predodredila za svijetlu budućnost nakon školovanja u najbrže rastućoj ekonomskoj velesili potpuno drugačije kulture od one iz koje su potekli. Kina izvire iz svih naših etiketa, kineskih trgovina i restorana, no njihova je kultura za prosječnog Hrvata sužena poput očiju azijske djece koja se smiju. Na osobnim primjerima Ozrena i Marka saznajte kako i zašto mladi talentirani ljudi ulažu trud u učenje kineskog i sve više okreću kompas prema zemlji iz koje je potekao: njezinu veličanstvu Narodnoj Republiki Kini.

                            

Marko: Otišao sam u Kinu gdje me neće drugačije gledati zato što sam iz Srbije

Ozren: Iskoristio sam svoj interes i otišao, da nisam možda ne bih imao perspektivu

 

Nakon prethodnog učenja kineskog jezika u Zagrebu, Ozren je prošlog kolovoza proslavio prvu godišnjicu u malom kineskom gradu Changchunu koji inače broji oko tri i pol milijuna stanovnika ili 0.26% ukupnog stanovništva. Marko je u Kini počeo od pljuske kulturnog šoka prije četiri godine i sad ubire plodove. Njegov kineski hvale nekoliko puta dnevno, otvorio je svoju prvu tvrtku u Šangaju i dovršava doktorat pri čemu mu je mentor u dalekoj Kini drugi otac, a prijatelji sa svih strana svijeta druga obitelj. Kako kaže, ljudi se naviknu, s roditeljima popriča na Skype-u barem pet minuta dnevno, a Šangaj nije tako daleko. Od kuće u Novom Sadu do njegovog kampusa u Kini dijeli ga 21 sat putovanja. „Kad sam došao prve godine, nisam znao na kineskom reći ni dobar dan, doslovno sam došao ovdje kao da sam s Marsa pao. No, imao sam jednog prijatelja Kineza u Novom Sadu koji je tu odrastao i po mentalitetu je naš čovjek. On je Šangajac i pričao mi je o svom gradu najpozitivnije stvari. Znao sam da su Peking i Šangaj naljepši i najbolji gradovi za život stranaca u Kini, posebno Šangaj jer je kozmopolitski grad i središte zabave. Od 23 milijuna ljudi, ima oko 300 tisuća stranaca od čega možda četvrtina otpada na Euroamerikance, no ipak je najinternacionalniji kineski grad“. Kina je Marku došla sama iako je uvijek htio završiti studij u inozemstvu. Zajedno s prijateljem iz Novog Sada prijavio se na natječaj za stipendije različitih država u kojem su kandidati odabirali tri lokacije, a on je na prvo mjesto, između Rusije, Ukrajine, Grčke i drugih zemalja, zapisao Kinu.“Puno sam putovao i zasitio se Europe. Imam neki osjećaj, ne da nismo ovdje dobrodošli,  ali da smo banana država. Kad kažeš djevojci u Parizu da si iz Srbije, to ti je kao da si iz Afganistana. Ne za sve, ali za mnoge od njih. Ne želim da me netko gleda drugačije zato što sam iz Srbije, čak i ako sam sposobniji, obrazovaniji, govorim više jezika, a kod nekih ljudi postoje takve predrasude. S druge strane, mogu doći u Kinu gdje toga prema bijelcima nema i zanimljivije je. A kad sam dobio tu stipendiju.. ja ne znam tko bi to odbio. Sve je plaćeno, jedino sam morao kupiti avionsku kartu.“

 S druge strane Dunava, Ozren je interes za Kinu razvio davno prije negoli je letio prema Pekingu. U šali kaže, možda još u vremenima Karate Kida i Nindža kornjača da bi na prvom studiju novinarstva diplomirao na temu Kine.„Kako nekome nije fascinantna jedna zemlja koja je najveća na svijetu, gdje živi petina svih ljudi i ima neprekinuti niz civilizacije od ranog neolitika do 2011. Sve prastare civilizacije su izumrle, a Kinezi su bili ovdje od početka svijeta do danas. Danas je Kina pod svjetlima reflektora jer je ekonomski sve jača, ali moj je interes postojao i kad ona nije bila toliko bitna. Uvijek sam htio otići negdje solo u nepoznato, htio sam vidjeti Kinu, pa sam iskoristio svoj interes, iskoristio priliku i otišao. Da nisam, možda bih bio bez perspektive na nekom poslu gdje bi mi smanjili plaću, a proporcionalno povećali obujam rada“. 

 

Ozren: Od studija kineskog do doktorata u Kini

Marko:  Doktorat na kineskom  „preveden“ na engleski za četiri stranca

 

Ozren je jedan od sto trideset studenata koji su do danas upisali kineski jezik na studiju za sinologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nekoć je to bio i Krešimir Jurak, znanstveni novak na istom studiju pri Odsjeku za indologiju i dalekoistočne studije koji je sam proveo više od godine dana u Kini, a danas studentima predaje njezinu povijest. „Kad se studij otvorio prije sedam godina, došli su ljudi koji su se za tako nešto pripremali dvadeset godina jer su zaljubljenici u Kinu. Prošle godine, velik broj njih došao je i rekao da jednostavno nema posla. Smatraju da bi im znanje kineskog moglo povećati konkurentnost i žele korisno utrošiti vrijeme dok nešto ne nađu“, kaže Jurak koji barata s pet tisuća kineskih znakova i jedan je od najmlađih aktivnih vizionara za proboj Kine na naše područje (više u okviru).

Kad se Ozren 2009. prijavljivao za stipendiju NR Kine, dobio je jedno od deset mjesta.„Troškovi prijave iznosili su nekoliko stotina kuna zbog fotografija i liječničkog koji uključuje testove na sifilis i sidu. Ideš na tri godine studija uz jednu godinu učenja kineskog i napišeš tri sveučilišta na kojima želiš studirati, ali oni odaberu gdje. Na kraju su me poslali u Mandžuriju i rekli, dobit ćeš samo tri godine, ali na engleskom. Htio sam studirati na kineskom, no učinili su mi uslugu jer sam se mogao lakše fokusirati na doktorat, a jezik međunarodnih odnosa ipak je engleski.“ Obzirom da doktorati u Kini počinju godinom napornog i aktivnog studiranja na što se nastavlja dvije godine samostalnog rada, Ozren je odslušao sva predavanja i sad se predao se aktivnom učenju u oba područja interesa. Svakog radnog dana od 8 do 12 odlazi na predavanja i vježbe iz kineskog jezika, a popodne istražuje literaturu za svoju disertaciju.

Marko je diplomirao na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu da bi u Kini nastavio na smjeru poslovnog upravljanja.Zajedno s kolegom koji je dobio istu stipendiju pisao je srpskoj vladi da ih smjeste na isto sveučilište i omoguće im program na engleskom.“Na kraju je ovaj studij napravljen specijalno za mene, kolegu i dvoje studenata. Uglavnom, sjedimo kod profesora u uredu i pričamo o predmetu. Birali su profesore koji najbolje znaju engleski jer je to izvorno doktorat na kineskom, ali sam po sebi sve je individualni rad, imaš svog mentora i istraživanje.“A nakon četiri godine studiranja, od mentora je dobio i blizak prijateljski odnos. „Ne mogu ti opisati koliko je moj profesor nevjerojatan, kao otac mi je. Vozimo se u lunaparku, idemo na bazen, izlazimo zajedno iako ima 57 godina, a za svaki doček nove godine odemo kod njega na ručak. Takav je i prema kineskim studentima, no, obzirom da smo mu kolega Nikola i ja prvi strani studenti i doktoranti, jako nas voli i obraća posebnu pažnju na nas. Imamo sreću, to nije uobičajen primjer u Kini“. Kaže kako malo stranih studenata studira na kineskom stoga profesori prema njima ipak imaju više razumijevanja.“Znam ljude koji su prvu godinu dana učili kineski od nule i onda krenuli studirati na kineskom. To je jedan trnovit i dug put, ali nije nemoguć. Profesori ljudima daju da dulje pišu ispite, sat vremena, ako treba ponekad i dva. Ako znaju engleski, daju ti da pišeš ili odgovaraš na engleskom. Ima nekih sa stavom “kad mi Kinezi u vašoj zemlji moramo poznavati vaš jezik, zašto bi vama dali  da tu studirate na engleskom“ i ne daju ni minutu više, ali to su rijetki.“ Iako studira na engleskom, Marku najviše koristi kineski koji je u potpunosti savladao.„Jednostavno, takav jezik nećeš naučiti na cesti. Znam ljude koji su ovdje godinama, a ne mogu sklopiti više od nekoliko rečenica. Moraš voljeti učiti strane jezike i biti potpuno posvećen aktivnom učenju, da ti je mozak uključen   24 sata dnevno“.

 

Stipendija im pokriva sve iako u Šangaju vrijedi manje nego u Mandžuriji

Uz volju i talent za jezike, Marko ima i petogodišnje iskustvo kao učitelj engleskog u Novom Sadu. To je najčešći posao kojeg se u Kini prihvaćaju stranci na što šaljivo komentira: „Postoje neki predavači za koje nema šanse da bi u Srbiji prošli kao učitelji, ali u Šangaju imaju posla.“On je došao s ušteđevinom od predavanja engleskog i drugih studentskih poslova, a u Kini se prihvatio novih stvari. Naime, iako Marko i Ozren dobivaju isti džeparac od 2000 yuana (oko 1500 kn), u Šangaju to pokriva samo osnovne troškove. „Predavao sam prošle godine nekoliko predmeta na MBA programu na mom sveučilištu budući da neki profesori ne znaju dobro engleski. Tako smo mog mentora zamijenili kolega i ja. I na jednom drugom sveučilištu na osnovnim studijima predavao sam jedan predmet. Tako radiš nekoliko mjeseci, imaš predavanja jednom ili dvaput tjedno i možeš si prikupiti neki novac.“ Usporedbe radi, Ozren u Changchunu plaća tri kune za ulazak u taksi, dok će u Šangaju isto platiti dvanaest. Uz dobiveni džeparac, ostane mu  sasvim dovoljno za život i povremena putovanja jer stipendija uključuje troškove zdravstvenog osiguranja, školarine i stanovanja.„Iako je ilegalno raditi sa studentskom vizom, ja ne radim samo zato što nemam vremena, ujutro imam kineski, nakon toga se vraćam natrag radu na doktoratu“, kaže Ozren.

Njegov socijalni život pomalo podsjeća na razdoblje u Zagrebu kad je radio od devet do pet da bi  čitavu večer slušao predavanja iz sinologije, no kako kaže, to mu je velik gušt. A učenje u Kini pruža mu još veći užitak koji nikad ne bi imao kod kuće: druženje s ljudima sa svih krajeva svijeta među kojima je jedan od rijetkih Europljanina.„Ovako mogu vježbati engleski i  kineski, nekako mi paše da sam jedini u Mandžuriji iz naše regije“. Ozrenov dobar prijatelj dolazi iz Mozambika, a rado se druži i s ljudima iz Latinske Amerike i Zapadne Azije. Izlaze na večere, u kino, u klubove, na cuganje, jedino nerado idu na karaoke koje su Kinezima ideal zabave. S njima se rijetko druži, no hvali njihovu ljubaznost i gotovu dječju radoznalost kojoj nema kraja kad pokažeš da znaš kineski iako se još privikava na fenomen „čuvanja obraza“, neiskrenost i distanciranost koju skrivaju iza osmijeha.

Marko je na kampusu okružen mlađim Kinezima, no ne druži se s njima jer nemaju isti životni ritam. Van Šangaja upoznao je starije Kineze s kojima može zamisliti prijateljstvo i hodao je s nekoliko cura iz Kine, a kao najveće bogatstvo također ističe druženje s ljudima iz svih krajeva svijeta.“U početku, moji su prijatelji bili, pukom slučajnošću, nevjerojatno topli i divni ljudi iz Burundija. Postoji neka panzapadna priča u Šangaju da se svi osjećate kao braća, stranac s bilo kojeg meridijana ima veću potrebu za druženjem sa svima. Duboko prijateljstvo za koje bi ti trebale godine kod kuće, ovdje stvoriš u nekoliko mjeseci. No, problem je što stranci nisu orijentirani na ostanak, puno sam ljudi upoznao i puno je ljudi otišlo. Imao sam jednog jako dobrog prijatelja iz Beograda, bio je u Šangaju godinu dana i intenzivno smo se družili. Kad smo se zajedno vratili u Srbiju na ljetni odmor, znao sam da ga poslije više neću vidjeti i bilo mi je onako.. emotivno.. ali jednostavno očvrsneš i navikneš se.“

 

Budućnost: Marko ostaje u Kini, Ozren želi raditi za Hrvatsku

 

Marko je na Šangaj navikao toliko da u njemu vidi svoju budućnost. „Imam jedan poseban zdrav odnos prema Kini i njenim ljudima. U ove četiri godine puno toga sam vidio, s mnogim ljudima komunicirao, među strancima sam koji su se  najviše integrirali. A grad je stvarno fenomenalan, ogroman, sve tvrtke ovdje imaju svoje urede, tu su sva sportska događanja, koncerti, sve moguće kuhinje, doslovno sve što možeš zamisliti, pronaći ćeš u Šangaju.“ Od nedavno i njegovu tvrtku za savjetovanje o ulaganjima u Kinu obzirom da je već ranije pomagao srpskim poduzetnicima da se snađu u kineskom poslovnom carstvu. Napominje da će rado pomoći svakome tko želi otići u Kinu. Naime, i Ozren i Marko složni su u jednom, a to je da Kina nije za svakoga, posebice ne za osjetljive mamine i tatine sinove. I dok oboje žive kozmopolitskim životom, Ozren ima priliku intenzivnije doživjeti zatvorenu kinesku kulturu iz manje sredine. „Većina Kineza ne zna apsolutno ništa o vanjskom svijetu. Ako si bijelac, automatski si Amerikanac, ako si crnac dolaziš iz države koja se zove Afrika. Puno njih mi je reklo, ti si prvi stranac kojeg smo baš upoznali i pričali s njim.“ U zemlji koja je do nedavno bila potpuno zatvorena, prilike za komunikaciju i dalje su ograničene. Stranicama Facebooka, Youtube-u i nekim znanstvenim bazama moguće je pristupiti samo uz pomoć Proxy-a, posebnog programa čije je korištenje ilegalno. „Govorimo o zemlji gdje se sve cenzurira. Znao sam da idem studirati osjetljivu temu kao što je politika u izrazito restriktivnu i zatvorenu sredinu, no Kina se stvarno promijenila. Pozitivno me iznenadila sloboda tema za razgovor o kojima pričamo s Kinezima. Pričamo o Tajvanu, Pekingu, Tibetu i jako je malo tabua. Mogu izraziti svoj stav, jedino ponekad ne želim dignuti ruku i postaviti provokativno pitanje jer jedan je aspekt međunarodnih odnosa diplomacija, a ja ovdje ne izigravam novinara BBC-a već sam, u neku ruku, gost kineske vlade.“, komentira Ozren. Ne zadugo: Ozren će doktorirati za dvije godine nakon čega želi raditi u Hrvatskoj ili povezivati Hrvatsku i Kinu.“ Moja želja je iskoristiti znanje koje imam u poznavanju Kineza i kineskog. Želim raditi za Hrvatsku, Europsku uniju ili u organizacijama koje povezuju Hrvatsku i Kinu. Ako neću imati tu priliku, sve karte su otvorene i za godinu dana ćemo vidjeti što će mi se isplatiti. Ali želim se vratiti doma.“

* * *

Potaknuti matični fakultet i kinesko veleposlanstvo da osiguraju potpune stipendije za školovanje u Kini mogu samo asistenti predani vlastitoj viziji. Uz to, Krešimir Jurak potaknuo je suradnju s profesorima iz Ljubljane pa je tako katedra za sinologiju od nekoliko predmeta postala pravi mali večernji studij. Studenti zasad ne dobivaju diplomu nego samo certifikat, no zato je njih dvadesetak dobilo priliku doživjeti kinesku  sinergiju na licu mjesta i usavršiti jezik kako to nikad ne bi u Zagrebu. Od ukupnog broja stipendija za školovanje u Kini, trećina ode u ruke onih koji su već upisali kineski. „Fascinantno je da postoji jedna toliko puna stipendija koja stvarno omogućava ljudima sve potrebno, a hrvatska vlada plaća avionsku kartu i nekada, do ove godine, davala je dvije tisuće dolara po studentu“, kaže Jurak. No, interes studenata nije prevelik iako u Hrvatskoj postoji potreba za stručnjacima za Kinu u svim područjima. „Nažalost, nema sustavnog prepoznavanja i zapošljavanja za naše studente, kako na fakultetu tako među poslodavcima. A ima par mjesta u Hrvatskoj gdje traže znanje kineskog koja mi nikako ne možemo popuniti. Naše ministarstvo ne vodi računa o ljudima koji odlaze na stipendije, oni im čak ni ne uvjetuju ljude da se jave kad se vrate. Moramo se više uključiti u njihovo školovanje“, veli Jurak koji trenutno radi pri osnivanju Konfucijevog centra u Zagrebu. Nada se da će isti potaknuti na promjene. „Turizam je naše područje interesa prema Kini i trebamo se orijentirati da postanemo neka vrsta logističkog centra za dovod kineske robe i izvoz hrvatskih proizvoda na kinesko tržište. Naša perspektiva ne smije biti temeljena na uvozu jeftinijih proizvoda da bi zaradio pojedinac već moramo raditi na tome da se Hrvatska strateški pozicionira kao partner Kine na ovom tržištu. Sad je to Beograd zbog kulturnih veza, ali to nas ne spriječava da postanemo glavni jer smo jednostavno bolje pozicionirani“. Dok većina još uvijek gleda prema Zapadu, Jurak  je odavno okrenuo kompas. Zna to i sve veći broj zainteresiranih za studij sinologije jer su ove godine povećali broj upisanih, no Jurak će čak i onima kojima je kineski nepoznanica preporučiti dalekovidni pogled na Kinu: „Svakome tko želi otići na studij u inozemstvo, u London ili New York, apsolutno bih rekao neka na svoju listu stavi i Peking ili Šangaj“.

 * * *

Ozren Đurić Mikušević (28) iz Zagreba nalazi se na drugoj godini doktorata iz međunarodnih odnosa u Kini na Sveučilištu Jilin u Changchunu u Mandžuriji. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i kasnije upisao studij sinologije uz rad na portalu MojPosao i na portalu Nacionalne sveučilišne knjižnice. Nakon dobitka stipendije od kineske vlade samoinicijativno je nastavio učenje jezika u Kini obzirom da mu je doktorat na engleskom jeziku. Jednog dana želi raditi za Hrvatsku, Europsku uniju ili povezivati Hrvatsku i Kinu. Ukoliko nekome bude potrebno, rado odgovara na pitanja na ozrenius@gmail.com.

* * *

Marko Ljubičić (28) iz Novog Sada nalazi se na završnoj godini doktorata iz poslovnog upravljanja  na Sveučilištu Donghua u Šangaju. Diplomirao je industrijsko inženjerstvo i menadžment na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, a tijekom studija aktivno je predavao engleski u školi stranih jezika. Predavati je nastavio i tijekom doktorata, ali na pojedinim osnovnim kolegijima sveučilišnog programa. U Kini je kineski naučio od nule i pokrenuo vlastitu tvrtku s ciljem savjetovanja o ulaganjima u Kinu. Ukoliko nekome bude potrebno, rado odgovara na pitanja na mr.ljubicic@gmail.com.

 

Marina Damjan

Educentar koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda stranice slažete se sa korištenjem kolačića o kojima možete pročitati više.