31.03.2010.
Tanja Franotović u Njemačku je otišla 2005. godine sa završenom anglistikom i germanistikom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Sveučilištu u Bayreuthu, provela je dvije i pol godine gdje je stekla magisterij iz njemačke književnosti i medija. Njemačka joj nije bila prvi izbor. Iako je dobila pravo upisa na čuveni Oxford, presudio je novac. Na prestižnom engleskom sveučilištu trebalo je platiti skupi studij, a potom od nečega i živjeti. Dok je razmišljala podići kredit ili ne, iz Njemačke joj je stigla obavijest da joj je odobrena stipendija Bayhosta, u prijevodu Bavarskog akademskog centra za Srednju, Istočnu i Jugoistočnu Europu.
Za koji mjesec već se našla u bavarskom gradiću poznatom po Wagnerovom festivalu. Studij je shvatila kao dobru priliku koju nije odbila iskoristiti. Daleko od svjetla velegrada, nije bilo velikog izbora osim primiti se učenja.
Studij je bio pravi „konjski“ rad
''U odnosu na Hrvatsku, studirati u Njemačkoj potpuno je drugačije. Kao prvo, puno sam se više naradila. Rekla bih da je to bio baš pravi konjski rad kad se pogleda što sam sve producirala, koliko seminarskih radova napisala, održala predavanja. To je zaista bio dobar trening.''
Kaže da kampanjci teško prolaze jer nije dovoljno tek odsjediti na predavanjima. ''Studenti su koncentrirani na ono što rade, studij žele završiti što prije i što prije otići iz Bayerutha.'', priča Tanja. U odnosu na Zagreb, studentski život je dosta siromašniji. Za nešto više u Bayreuthu se jednostavno nema vremena ili prilike. Kad se želite zabavit, ponude baš i nema, osim ako ne želite slušati Richarda Wagnera.
Uz takav žestok tempo studiranja, teško je odvojiti vrijeme za rad, ali Tanja nije ni trebala raditi jer joj je stipendija pokrivala životne troškove, bar one bez kojih se ne može. Sa 700 eura mjesečno, od kojih je trebalo odvojiti za stan, zdravstveno osiguranje, putovanja, mogao se pregurati mjesec. Kaže da je za manji grad bilo dovoljno.
O profesorima i predavačima Tanja može reći samo ono najbolje. ''Profesori su puno pristupačniji. Doduše, ima jako velikih ličnosti koji su poput bogova, ali čak i oni neprestano rade na sebi. Za razliku od Hrvatske, kolegiji se stalno mijenjaju. Nijedan profesor ne može raditi „s lijevom rukom“ i da godinama ne uloži nikakav napor. Neprestano moraju obnavljati znanje, nuditi novi sadržaj. Usprkos tome, prema studentima se ne odnose s visoka.''
Što je potrebno za stipendiju
Onima koji razmišljaju o studiju u Njemačkoj, a još više o kakvoj poštenoj stipendiji, Tanja savjetuje: ''Najbitnije je imati dobru motivaciju. Važne su i ocjene, ali mislim da nisu presudne. Treba biti jako konkretan i precizan. Znači, reći koja su vam područja interesa, pokazati da si proučio studij na koji se javljaš, da znaš gdje ideš. Da si informiran i da je to ono što zaista želiš.''
Kaže da je u tih dvije i pol godine bilo i teških trenutaka, kad se osjećala usamljeno, ali ono što je doživjela ne bi mijenjala za ništa. Naučila je biti samostalna, živjeti skromno, organizirati si život iz ničega. Tanja danas radi u Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske kao prevoditeljica za njemački i engleski jezik.
Jednom je bilo premalo
Anda Bukvić također je diplomirala anglistiku i germanistiku za zagrebačkom Filozofskom fukultetu. Još za vrijeme studija poželjela je otići na jedna semestar u Njemačku, što radi jezika, što radi životne pustolovine. Ulaznica za Njemačku bio je DAAD - Njemačka služba za razmjenu studenata i znanstvenika. Prvi semestar četvrte godine provela je na Ruprecht-Karl Sveučilišta u Heidelbergu. Po povratku u Zagreb nastavila je ondje gdje je i stala, diplomirala i magistrirala. Trenutno privodi kraju doktorat i radi kao lektorica na odjelu anglistike na Filozofskom fakultetu. U međuvremenu je provela još tri mjeseca u Njemačkoj, na berlinskom Slobodnom sveučilištu.
Lakše je u Njemačku nego u Englesku
''Kad studirate dva jezika, nešto ide bolje, nešto lošije. Njemački mi je od početka „štekao“ iako je s godinama išlo na bolje, ali nedostajala mi je konverzacija, druženje s izvornim govornicima, doticaj s kulturom o kojoj učim'' Reći će kako je puno lakše dobiti stipendiju za studij na njemačkom govornom području nego na engleskom jer smatra da Hrvatska ima sjajnu suradnju s njemačkim zakladama i institucija poput DAAD-a.
I Anda dodaje da su ocjene bitne, ali ne i presudne.
''Jako je bitno motivacijsko pismo. Za one koji uđu u uži krug biti će važan i razgovor pred komisijom koja provjerava poznavanje njemačke kulture i jezika. Ocjene svakako jesu bile bitne kao i dosadašnje aktivnosti, preporuke profesora, angažman u izvannastavnim aktivnostima.''
Nakon što ste jednom postali stipendist DAAD-a, po povratku u domovinu očekuje vas “šećerna bomba”. Osim novih i korisnih poznanstava, Andi se osobito sviđa mogućnost da godišnje ima mogućnost kupiti literaturu u vrijednosti do 200 eura. Dakle, literaturu izabere na stranicama DAAD-a i za koje vrijeme knjige ima na kućnoj adresi.
Njemačka birokracija kao dobro uštiman stroj.
''Njemačka birokracija, kojom su me toliko plašili, pokazala se kao jedan dobro funkcionirajući stroj. Studentska služba bila je sjajna, bili su od velike pomoći, puno brži i efikasniji nego kod nas. Osim toga, DAAD stipendisti su imali na fakultetima svoje vlastite mentore i referente koji su uvijek bili pri ruci.''
Andu smo upitali čemu se budući njemački stipendisti mogu nadati: ''Ne očekuje ih veliki kulturološki šok. Teško je generalizirati jer sam znala ljude koji se nisu najbolje snašli, ali treba imati cilj na umu i svakako iskoristi ono što se pruža.''
Nakon pustolovine u Njemačkoj Andi pravo bogatstvo predstavljaju i dobri kontakti s nekolicinom profesora kojima se može javiti, ne baš u bilo koje doba noći, ali dana svakako.
Izvor: Deutsche Welle