No konjske zaprege u Engleskoj su sve više počela ugrožavati i vozila pogonjena parom, tzv. parni omnibusi, koji su mogli prevoziti i do dvadeset putnika, što je vlasnike društava za prijevoz konjskim zapregama diglo na noge. U prilog su im išle i sve češće prometne nesreće parnih omnibusa.

 

Upravo zbog njih britanski je parlament 1836. godine izglasao zakon „Locomotive Acts“, koji se može smatrati prvim prometnim propisom o ograničavanju brzine na cestama.

 

Prema njemu, svako parno vozilo smjelo se kretati brzinom do 3,2 km/h u naseljima te 6,5 km/h izvan naseljenih mjesta.  Osim toga, svaki je vozač na 100 metara ispred vozila morao imati jahača koji će mahati crvenom zastavom i upozoravati prolaznike na dolazeću opasnost. U slučaju bilo kakve prometne nesreće odgovornost bi snosio vozač parnog vozila.

 

Kojom stranom voziti?

 

Pravilo o strani kretanja temeljilo se na običajima koje su vozači naslijedili od kočijaša. Kako su engleski kočijaši vozili uz lijevi rub ceste, pravni propisi ozakonili su taj običaj te ga proširili po engleskim kolonijama. Ostali narodi slijedili su francuski običaj kretanja uz desni rub ceste.

 

Motorna vozila i prelasci državnih granica

 

Početkom 20. stoljeća brzina i lakoća kretanja nametnule su potrebu stvaranja međunarodnih propisa koji bi ujednačavali prilike na svim cestama.

 

Prva međunarodna Konvencija o cestovnom i automobilskom prometu sklopljena je 1909.  godine u Parizu. Ipak, najvažnija je Ženevska konvencija iz 1949. godine kada je donesen Protokol o signalizaciji na cestama, izmijenjen i dopunjen 1968. godine, a koji je donijela Međunarodna konferencija Organizacije ujedinjenih naroda o prometu na cestama. Tim konvencijama preporučeno je da sve države propisuju jednake prometne znakove te da na prometnim znakovima ne budu riječima ispisane naredbe ili obavijesti jer ih stranci ili nepismeni ljudi neće razumijeti.

 

Oblici prometnih znakova određeni su već prvom Pariškom konvencijom: znakovi opasnosti dobili su oblik trokuta s vrhom prema gore, znakovi izričitih naredbi su okrugli, a znakovi obavijesti pravokutni.

 

U početku je postojalo destak prometnih znakova, a s vremenom je njihov broj narastao na današnjih dvjestotinjak.

 

Neki su znakovi izašli iz upotrebe. Npr. znak obavijesti (bijeli trokut u plavom pravokutniku, koji je značio ‘voziti oprezno’; okrugli crveno-bijeli znak s dvije prekrižene strelice okrenute u suprotnim smjerovima, koji je označavao zabranu pretjecanja na raskrižjima).

 

Izmjene i dopune Protokola o prometnoj signalizaciji iz 1968. godine uvele su u uporabu osmerokatni znak obveznog zaustavljanja umjesto dotadašnjeg okruglog znaka s ucrtanim trokutom. To je jedini znak takvog oblika.

 

Kako u to vrijeme pokazivači smjera nisu bili obavezni, vozači su promjenu smjera vožnje najavljivali zvučnom signalizacijom. Tako je na prilazu raskrižju jedan zvuk trube značio ‘njastavak vožnje ravno’, dva ‘skretanje desno’, a tri ‘skretanje ulijevo’. Naravno, povećanjem broja automobila to je pravilo moralo biti napušteno.

 

Eksplozija prvog semafora

 

Kako je signalizacija u željezničkom prometu starija od one u cestovnom, ne čudi podatak da je prvi cestovni semafor izumio inženjer za željezničku signalizaciju, J.P. Knight. Uređaj je nalikovao željezničkom semaforu iz onog vremena (ručka te crveno i zeleno svjetlo za noćnu signalizaciju). Semafor je bio postavljen u Londonu 1868. godine na raskrižju Bridge St. i New Palače Yard, u blizini zgrade parlamenta.

 

Imao je pokretne krakove sa značenjem slobodnoga kretanja kada su postavljeni visoko, dok su u spuštenom položaju značili nužnu pozornost pri kretanju. Noću su odgovarajuće informacije davane pomoću svjetiljke s crvenim i zelenim svjetlom. Kao izvor svjetlosti poslužio je plin, koji je vjerojatno i bio uzrokom eksplozije uređaja pa time i prestanka njegove uporabe. Naime nakon nekoliko dana uporabe svjetiljka je eksplodirala.

 

Amerikanci preuzimaju stvar u svoje ruke

 

Amerikancu Williamu Phelpsu Fnouu pripisuje se prvi znanstveni pristup upravljanju prometom signalima, a njegove ideje u upravljanju cestovnim prometom spasile su mnoge živote te uštedjele mnogo vremena i novca.

 

Američki je izum i moderna električna signalizacija. Prve zelene i crvene svjetiljke postavljene su 1914. godine u Cleyelandu. Treće, žuto svjetlo prvi je put postavljeno 1918. godine na jednom semaforskom uređaju u New Yorku. Taj njujorški semafor visio je iznad raskrižja i pokazivao slobodne i zatvorene smjerove za sva četiri privoza odjednom. Danas uobičajeni prometni svjetlosni signal stavljen je prvi put u rad 9. listopada 1917. u Detroitu, SAD. Uređaj je bio izveden u skladu s preporukama W.P. Fnoua.

 

U Europi je prvi put postavljen trobojni signal 1926. godine, i to u Engleskoj na jednom raskrižju u Wolverhanptonu.

 

Nakon Drugoga svjetskog rata, zbog naglog povećanja broja vozila, započela je modernizacija signalnih uređaja. Suvremeni, prometom upravljani, signalni uređaji s upravljanjem ovisnim o količini, gustoći i brzini prometa, naglo se šire. Elektronička računala počela su se primjenjivati 1959. godine u Torontu. Obrada velikog broja prometnih parametara, taktika optimalizacije upravljačkih naredaba, velike brzine obrade i sl. afirmirale su danas primjenu procesnih računala u svim signalnim sustavima.

 

Danas je u svijetu u uporabi nekoliko sustava znakova

 

SAD, Australija i Novi Zeland koriste sustav koji se najviše temelji na uporabi pisanih riječi

 

Europa koristi sustav utvrđen Protokolom, utemeljen na simbolima bez uporabe riječi

 

Latinska Amerika, države Srednje Amerike i neke azijske zemlje također koriste simbole, ali na različite načine. Znakovi upozorenja su u obliku romba umjesto trokuta, crvena dijagonalna crta na znakovima isključivo se upotrebljava za zabranu. Znakovi zabrane i dozvole ne mogu se razlikovati na osnovi boje.

 

Kanada najviše koristi simbole zasnovane na Protokolu i Nacrtu konvencije iz 1953. godine i američkom sustavu s nekim novim znakovima.

U dijelovima istočne i južne Afrike koristi se neka varijanta starog britanskog sustava koji je kombinacija simbola iz Protokola i pisanih tekstova. Inače, britanski su znakovi u velikom dijelu kombinacija riječi i simbola.

 

Hrvatska:

·         Prvi semafor Zagreb je dobio ranih 60-ih godina prošlog stoljeća, i to na raskrižju Vodnikove ulice i Savske ceste. Uređaj je bio smješten u policijsku kućicu na dovoljno vidljivom mjestu tako da policajac može učinkovito upravljati prometom.

Svoj prvi "domaći" signalni uređaj poduzeće "Nikola Tesla" je instaliralo 9. rujna 1963. Raskrižje ulica šubićeve i Zvonimirove na taj je način prvi put opremljeno signalnim sustavom koji je automatski izmjenjivao signalne pojmove putem jednoga signalnog plana.

·        
U travnju 1964. instaliran je uređaj na Kvatemikovu trgu. Signalni uređaj imao je već tada mogućnost detektorskog rada. Postavljeni su detektori u posebne iskope i vozila su sama zahtijevala svoje zeleno svjetlo. Kada nije bilo vozila, prometna se faza nije palila.

Tijekom 1965. godine u Hrvatskoj je došlo do značajnije povećane primjene signalnih sustava, jer je poduzeće "Nikola Tesla" vlastitim kapacitetima započelo razvijati i proizvoditi uređaje za samostalno, detektorsko i koordinirano upravljanje.

·        
Na potezu Ulice braće Kavurića 1965. godine instaliranje prvi "zeleni val" na kojemu su promet regulirali uređaji proizvedeni u navedenom poduzeću. Centrala koja je koordinirala rad uređaja postavljena je u zgradi policije u Đorđićevoj ulici. Proširenjem zone na dva susjedna poteza nastala su dva "zelena vala" u suprotnom smjeru. Centrala je premještena u Martićevu ulicu.

 

Izvor: Prometna zona