Kada ste zadnji puta uzeli knjigu u ruke?

Je li ispravno sport ili šport?

U uporabnome hrvatskom jeziku supostoje likovi riječi šport i sport. U susjednome slovenskom jeziku nalazi se samo lik šport, a u susjednome srpskom jeziku samo lik sport. Održavanje tih inačica u hrvatskome ima svojih razloga, premda ne i opravdanja, jer te inačice ne čine jezik bogatijim, nego neurednijim.

U hrvatskome supostoji i riječ sport i sa s i njezino se nalaženje tumači i zadržavanje podupire dvama jakim razlozima. Prvi je da smo tako navikli govoriti, a drugi da tako govore Englezi, čija je ta riječ.

Oba su, međutim, razloga za bitnu sitnicu netočna. Prvi je netočan utoliko što se nismo mi navikli na lik sport, nego su nâs na nj navikli drugi. Drugo, nije to engleska riječ, nego je već odavna postala naša hrvatska riječ, kao i mnogih drugih jezika koji su je usvojili prilagođujući je svaki svojoj fonetici, fonemici, morfologiji i tvorbi.

Uz to, vezivanje te riječi uz engleski, koji, eto, svi već savršeno rutinirano govorimo, nije do kraja ispravno jer je, što je zaboravljeno, ta riječ francuskog podrijetla i dolazi od starofrancuskog desport, što znači zabavljanje. No, ta se riječ u nas ne izgovara na francuski način, tj. spo:r s dugim o i bez t. Još i manje naš izgovor sliči na engleski izgovor, koji je spo:t (v. R. Filipović: Englesko-hrvatski rječnik), dakle s dugim o i bez r. Mi tu riječ izgovaramo s kratkim o i sa rt na kraju. U nas je ta riječ muškog roda, a ne kao u engleskome, sklanjamo je: šport, športa, športu itd. i od nje tvorimo druge riječi kao što su športski, nešportski, športirati, športiranje - sve načini koji nimalo ne sliče na engleski. A praviti se Englez samo s tim s-om nije baš osobito športski. I u tome nam mogu biti uzorom Slovenci, koji mnogi dobro govore engleski, ali im ipak ne "pobjegne" engleski izgovor dok govore slovenski, nego tada u duhu svoga jezika svojim sunarodnjacima govore samo šport.

Nema, međutim, sumnje da smo mi tu riječ sa š preuzeli iz njemačkoga, a ne iz engleskog, ali i s jakom potporom oblika šport s hrvatskoga juga. Što se tiče navikavanja na ovaj ili onaj oblik te riječi u hrvatskome, to navikavanje u stopu prati političku povijest. Dok smo bili u sklopu AustroUgarske Monarhije, a za ovu riječ to je razdoblje od njezina pojavljivanja u hrvatskome 1870. do 1918., imali smo lik šport.

U prvoj Jugoslaviji, do 1941., postupno se uvlači lik sport, koji opet posve nestaje od 1941. do 1955. Od te godine pa sve do 1990. lik je šport potisnut i u tom su se razdoblju gotovo svi današnji punoljetni Hrvati navikli na lik sport. Od prvih demokratskih izbora 1990. lik šport postaje služben i ponovno dominantan kao logičan ishod ustavne odredbe o hrvatskom jeziku. Od 1994. lik se šport nalazi i u službenome nazivu Ministarstva prosvjete i športa. Od izbora početkom 2000. oblik sport iznova postaje sve učestalijim i u dijelu javnih medija. Najdramatičniji su se okršaji vodili ranijih 50-ih godina kad se športski urednik Miro Mihovilović borio za tradicionalni hrvatski lik šport.

Kao što vidimo, prilagodba riječi na š iz raznih jezika koje izvorno imaju s dosta je stara svehrvatska pojava koja udružuje hrvatski sjever i hrvatski jug. Te se riječi osjećaju kao da su naše izvorne bez obzira na to odakle su nam doista došle. Š-likovi riječi povezuju nas s okolnim mediteranskim i srednjoeuropskim kulturnim i civilizacijskim krugom u kojem se osjećamo dobro i sigurno. U tom se prostoru ne utapamo, nego se s njime stapamo. Tu hrvatsko biće i hrvatski jezik imaju kutak svoje posebnosti.

Autor teksta: Ivo Škarić, Služba za jezik i govor HTV-a

Fotografija: Wikipedia

Educentar koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda stranice slažete se sa korištenjem kolačića o kojima možete pročitati više.