Koliko će dijete dobiti novaca to ovisi naravno o odluci svake obitelji i to je osobna stvar koliko roditelj može izdvojiti. Ali, džeparac svakako treba uvesti jer štedeći, planirajući i raspoređujući novac dijete uči imati zdrav odnos prema novcu.

 

Džeparac dijete treba dobiti najkasnije kad kreće u školu i tada roditelji trebaju zaboraviti na taj novac je on više nije njihov. Kad jednom dijete dobije svoj novac, roditelji nemaju pravo njime raspolagati ili određivati kako će ga dijete potrošiti jer tada džeparac gubi svoj smisao. Ako mu taj novac s povjerenjem prepustite, dijete može shvatiti zašto je uopće dobro štedjeti, kako štedjeti, kako raspoređivati novac, cijeniti novac.

 

Zato da bi dijete shvatilo smisao džeparca izbjegnite ove pogreške:

 

• Koristiti džeparac kao nagradu. Smisao džeparca nije da ga dijete treba zaraditi dobrim ponašanjem ili radom. On neka bude fiksan i držite se tog dogovora.

• Kažnjavati dijete povlačenjem džeparca ili smanjenjem iznosa. Dijete računa na taj novac, možda i planira. Pogreške koje je možda napravio nemaju veze s džeparcem.

• Tražiti račune ili zapisivati djetetove troškove.

• Procjenjivati koliko su stvari koje je dijete kupilo dobre ili loše riječima ‘pametno’,’suvišno’, ‘glupo’…

• Davati prevelike iznose džeparca da dijete uopće ne može osjetiti što znači štedjeti, niti prakticirati štednju.

• Ispunjavati mu svaku želju, pored džeparca koji ima.

• Izvrnuti svrhu džeparca (npr. dijete kupuje školsku opremu, torbu ili papuče ) dakle stvari koje su mu nužne. Naravno, zapitat ćete se što napraviti ako dijete ima posebne ‘skupe’ zahtjeve? O skupim robnim markama ili nečemu što dijete baš silno želi, a ujedno mu i treba, slobodno neka na vaš dio nadoda svoj dio ušteđenog novca.

• Prisiljavati dijete na štedljivost. Mora samo naučiti kroz praksu. Ako prebrzo troši džeparac, nemojte mu nadopunjavati kasicu jer je poanta u tome da osjeti što znači čuvati novac za ono što želiš, a ne ga trošiti bez plana.

 

Izvor: roditelji.hr