13.02.2017.

Prosječan raspon pažnje kod ljudi pao je s 12 sekundi, koliko je iznosio 2000. godine kada je počela revolucija mobilnih telefona, na 8 sekundi - što je pad od 33 posto. Samo za usporedbu, procjenjuje se da pažnja zlatne ribice iznosi devet sekundi.

Imate li kontrolu nad svojim mozgom? Razmislite o ovom pitanju.

Stvarno, razmislite.

Nemojte nastaviti s čitanjem teksta dok niste promislili o ovome.

Sada, vjerojatno imate potrebu reći nešto poput: "Da, naravno da upravljam svojim mozgom" ili "Pa tko ne bi imao kontrolu nad svojim mozgom?"

Vaš mozak neupitno pripada vama, ali koliko imate kontrolu nad njim, drugo je pitanje.

Uostalom, na uvodno pitanje neki od najpoznatijih svjetskih neuroznanstvenika već imaju odgovor i on, do izvjesne mjere, glasi "Ne".

Zapravo, istraživanja pokazuju da je naš mozak u većini slučajeva na 'autopilotu'.

Ne vjerujete? Evo nekih primjera:

• Na dijeti ste ili redovito vježbate, ali iz nekog razloga i unatoč najboljoj namjeri, ne možete odlijepiti pogled od one krafne u trgovini.
• Obećali ste sami sebi da ćete prestati s negativnim i autodekstruktivnim mislima. Ali iz nekog razloga, one su i dalje prisutne.

Ovo su samo dva primjera s kojima se možete ili ne morate poistovjetiti. Premisa je sljedeća: svi imamo misli koje najradije ne bismo imali. Ponekad se čak i ponašamo u skladu s tim mislima unatoč svojim zdravorazumskim procjenama i znanju koje imamo.

Pravi odgovor na pitanje imamo li kontrolu nad svojim mozgom bio bi "da i ne". Bilo bi smiješno vjerovati da uopće nemamo kontrolu - na kraju krajeva, radimo neke stvari koje smo i namjeravali učiniti. Ali jednako tako, jako puno vremena provodimo na 'autopilotu': jedemo, vozimo automobil, mislimo besciljno, slušamo, pričamo. 

Zbog čega je tako?

Mozak je po prirodi stvari 'lijenčina'. Nevjerojatno je kompleksan i samo traži načine kako što učinkovitije funkcionirati. Osim toga, mozak je svojevrsni detektor obrazaca - konstruiran je tako da apstraktne stvari povezuje u smislenu cjelinu prilagođenu kontekstu. Upravo iz tog razloga, stečene navike ponekad je teško razbiti.

Bez dobrog 'treninga' mozak predugo ostaje na 'autopilotu'. I to je trenutak kada svjesni um dolazi na scenu: 'reprogramiranje' uma ne mora biti kompleksan postupak. Četiri jednostavna pitanja dovoljna su da pojednostave izazove, probleme te velike ili male odluke koje morate donijeti na licu mjesta. 

Kako se mozak ne bi previše ulijenio, svako jutro dobro je postaviti si ova četiri pitanja ako je pred vama određeni izazov, problem ili odluka koju morate donijeti:

1) Zbog čega je to stvarno važno?

Svjesno programiramo zbog čega nešto konkretno radimo. Primjerice, mnogi od nas odluče da žele 'više vježbati'. Ovo je apstraktna ideja koju je potrebno konkretizirati. Što je toliko važno da bismo željeli 'vježbati više'? Fizički izgled? Niži kolesterol?

Što vam je toliko važno da zbog toga želite:

• ...izgubiti na težini?
• ...dobiti promaknuće?
• ...vratiti se školovanju?
• ...kupiti stan?
• ...pokrenuti vlastiti posao?

Nemojte dozvoliti svom umu da u maniri prave lijenčine izbjegava ili odgađa odgovor na ovo pitanje. Osiguravanje odgovora za bilo koju vrstu izazova, odluke ili problema omogućava da zavirite u samu srž stvari. 

2) Kako ću to napraviti?

Skloni smo govoriti da ćemo nešto učiniti, bez ikakvog plana. To je uobičajeno ponašanje jer naš mozak ima odlično razrađen koncept izbjegavanja odgovornosti.

Evo još jednog primjera: odlučili smo 'potražiti drugi posao'. To zvuči dovoljno jednostavno, ali koliko ljudi ostaje na istom poslu unatoč ovoj namjeri? Nerijetko je razlog taj što nemaju plan.

Kako će, dakle, osoba koja ovo kaže 'potražiti drugi posao'? Svake subote ujutro izdvojit će sat ili dva kako bi pregledala oglase za posao? Istražiti kvalitetne tvrtke kod kojih bi bilo odlično raditi? Povezati se s ljudima putem LinkedIn profila? Obnoviti svoj životopis?

3) Tko će sve biti uključen?

Moguće je da određena aktivnost uključuje samo vas. Ako je tako, uredu. Ipak, korisno je barem razmotriti pitanje tko je, ili bi mogao biti, uključen u odluku i/ili posljedicu takve odluke?

Ljudi pogriješe kada prilikom suočavanja s određenim izazovom, problemom ili odlukom smetnu s uma ljude koji su izravno pogođeni tom odlukom. I opet, to je način kako naš mozak isključuje bilo kakav bespotreban ili neželjeni dodatni napor. Razumjeti tko je potencijalno uključen u odluku ili posljedicu te odluke olakšava razumijevanje mogućih komplikacija koje se mogu pojaviti gledano iz perspektive druge osobe.

4) Što ako se dogodi  ___________ ?

Ponekad je dobro imati B plan. Vratimo se na već spomenuti primjer.

"Želim više vježbati."

Što ako se ozlijedim?

"Najprije ću ispitati koje su vježbe moguće u tom slučaju. Ukoliko određeno vrijeme neću moći vježbati, dodatno ću pripaziti na kvalitetu prehrane.."

Obično smo u stanju predosjetiti tko ili što može biti potencijalna zapreka potencijalnoj odluci. Ukoliko predosjetimo potencijalnu zapreku, ovisno o situaciji, isplati se uložiti vrijeme u smišljanje prikladnog odgovora.

Sva ova pitanja ne samo što olakšavaju donošenje odluka, već olakšavaju i njihovu provedbu, a istovremeno predstavlju 'trening' za vaš mozak, čine vas manje ovisnima o 'autopilotu' te odgovornijima za upravljanje vlastitim životom. Nije loše, zar ne?  

Izvor: MojPosao