16.02.2015.
Najgore što se može dogoditi nakon što dovršimo važan dopis, članak ili objavu jest da odmah nakon pritiska tipke za slanje uočimo pogrešku u tekstu, ponekad već u prvoj rečenici ili naslovu. Bez obzira na to koliko je važan sadržaj koji pišemo te koliko smo truda i koncentracije uložili u rad, greške u pisanju ipak se potkradaju. Zašto?
Kad izražavamo svoje ideje ili prenosimo neku poruku, želimo to učiniti što točnije, a sitnica kao što je tipfeler može u potpunosti potkopati naš kredibilitet. Zbog toga je ustaljena praksa da sve važne tekstove kontroliraju barem dva para očiju. Svi će se složiti kako ćemo bez problema uočiti pogrešku u tekstu koji je napisao netko drugi pa svoje tekstove nakon bezbroj čitanja i provjera dajemo i drugima da pročitaju prije objave.
Da stvar bude gora, kad druga osoba i pronađe pogrešku u našem tekstu, to je najčešće neka jednostavna riječ oko koje nemamo pravopisnih dvojbi i ne bismo mogli objasniti zašto je ovdje napisana pogrešno.
Ovaj je problem zainteresirao i britanskog psihologa Toma Stafforda, koji je ovu pojavu znanstveno objasnio. Tipfeleri doista jesu lako uočljive sitnice koje međutim ne možemo uočiti u vlastitom radu jer je proces pisanja i izražavanja ideja složena operacija. Pogreške ne nastaju zbog nedostatka znanja ili pažnje, nego naprotiv, zbog toga što je u procesu pisanja mozak aktivan na mnogo složenijem zadatku.
Ako razmislimo o tome što sve mozak mora izvršiti kako bismo napisali tekst, počevši od slaganja slova u riječi, zatim riječi u rečenice i naposljetku rečenica i sintagmi u kompleksne ideje, lako je shvatiti da se pritom ne može usredotočiti na svaki mali detalj.
Dok pišemo, mozak najprije kombinira slova, riječi i rečenice, iz kojih zatim izvlači značenje i provjerava je li to ono što smo riječima htjeli izraziti. Kad samo čitamo nečiji tekst, mozak odmah iz riječi prima značenje i taj je proces mnogo jednostavniji, zbog čega je znatno lakše uočiti tuđe pogreške u pisanju. U vlastitome tekstu zapravo ne vidimo riječi samo napisane na ekranu, nego ih istovremeno i zamišljamo pa dolazi do miješanja riječi ispisanih na ekranu i onih u našoj glavi.
Rezultat toga je potkradanje trivijalnih pogrešaka u napisanom tekstu kao što su „Potšovani“ umjesto „Poštovani“ u hrvatskome ili „hte“ umjesto „the“ u engleskome.
Kad je uključen u složene procese, mozak generalizira i ne obraća pažnju na detalje, nego sve sitne korake obavlja automatizirano i zbog toga ne primjećujemo da pokoji tipfeler koji zaluta u tekst. S druge strane, upravo nam ta automatiziranost pomaže da ne radimo mnogo grešaka. Kad jednom naučimo brzo tipkati, prsti se sami snalaze na tipkovnici i najčešće pritišću prava slova, a ako i pritisnu pogrešno, u većini slučajeva sami primjećuju pogrešku.
Microsoft je svojedobno objavio statistički podatak da je treća najčešće korištena tipka na tipkovnici upravo tipka za brisanje (backspace).
Dakle, da naš mozak funkcionira drukčije, ne bismo izbjegli tipfelere, nego bismo ih, naprotiv, radili još više. Ne treba nas frustrirati kad u tekstu pronađemo tipfelere, oni su posljedica složenih moždanih procesa koje ne možemo izbjeći.
Ono što možemo jest uključiti automatsku provjeru pravopisa i pouzdati se u vlastiti instinkt ispravljanja pogrešaka.
Izvor: Ciklopea.com