03.29.2024.
Nekada davno i ljudi su živjeli u skladu s prirodom. Išli su spavati kad počne padati mrak, a budili se s prvim zrakama sunca. Malo po malo to se počelo mijenjati. Otkrili su kako 'produžiti dan' pomoću umjetnog svjetla, izumili su satove... i sve manje pažnje su obraćali na ono što im govori njihov unutarnji sat.
S vremenom su došli na ideju da bi mogli sami upravljati vremenom, na neki način, a začetnikom ideje o zimskom i ljetnom računanju vremena smatra se Benjamin Franklin. On se 1784. godine sjetio da bi pomicanjem satova ljudi mogli bolje iskoristiti sunčano ljetno razdoblje.
Tijekom sljedećih 100 godina, industrijska revolucija postavila je temelje za njegovu ideju da uđe u državnu politiku. Veći dio 1800-ih, ljudi koji su nadzirali satove u svakom gradu i mjestu, su namještali svoje satove prema Suncu, što je značilo da podne u New Yorku je bilo isto vrijeme kao 12:05 u Philadelphiji i 12:15 u Bostonu.
To je stvaralo razne probleme, jer se nitko nije mogao dogovoriti čije je vrijeme - pravo. A najviše su zbog toga patile željezničke tvrtke koje su pokušavale dovesti putnike i teret na vrijeme. U 1840-ima, britanske željeznice usvojile su standardna vremena kako bi smanjile zabunu. Ubrzo su uslijedili i američki kolege.
Uvođenje vremenskih zona izazvalo je strah kod ljudi koji su smatrali da će taj 'poremećaj' u računanju vremena stvoriti prekide u poslovanju i neku vrstu katastrofe, čija se priroda ne može točno utvrditi. Ali, nakon što je problem s vremenskim zonama riješen, nije prošlo dugo dok Franklinova ideja za ljetno računanje vremena nije preuređena za potrebe industrijskog svijeta.
U 1900-ima, engleski graditelj William Willet pozvao je britanske zakonodavce da pomaknu satove kako bi ostvarili koristi ekonomske prirode. Parlament je odbio prijedlog 1909., da bi ga nekoliko godina kasnije prihvatio pod pritiskom Prvog svjetskog rata, piše 24 sata.
U Sjedinjenim Državama, savezna vlada preuzela je nadzor nad vremenskim zonama 1918. godine, a u ožujku te godine zemlja je izgubila prvi sat sna.
Ovo je ideja koja stoji iza pomicanja sata
Ideja koja stoji iza pomicanja sata je maksimiziranje sunčeve svjetlosti na sjevernoj hemisferi, budući da se dani počinju produžavati u proljeće, a zatim skraćivati u jesen. Logika je da ljudi skočivši sat vremena unaprijed ili unazad dodaju jedan sat sunčeve svjetlosti kraju radnog dana.
Jedan od najstarijih argumenata za ljetno računanje vremena je da može uštedjeti troškove energije. Ali, postoji mnogo proturječnih studija o tome je li to doista tako.
New York Times piše da je do same odluke o pomicanju sata došlo je tijekom Prvog svjetskog rata kad je zbog nestašice ugljena i drugih energenata trebalo maksimalno štedjeti na električnoj energiji.
Njemačka je postala prva zemlja koja je uvela ljetno računanje vremena 1916. godine. Na isto su se uskoro odlučile i Velika Britanija, Francuska, Italija, Rusija i Australija, kao i Austro-Ugarska, koja je uvela ljetno računanje vremena na dvije godine - od 1916. do 1918. godine.
Danas, u Europskoj uniji ljetno vrijeme počinje i završava u 1:00 po univerzalnom vremenu (srednje vrijeme po Greenwichu). Počinje posljednje nedjelje u ožujku i završava posljednje nedjelje u listopadu. U EU se sve vremenske zone mijenjaju u istom trenutku.
U Hrvatskoj se vrijeme mijenjalo prvi put 1983.
Njemačka je prestala koristiti ljetno računanje vremena 1919., a Austrija 1921. godine, dok su Velika Britanija, Irska i Pariz nastavili. Upravo su Francuzi bili jako podijeljeni oko toga, s time da se populaciji ruralnih krajeva to uopće nije svidjelo, ali su za ljetno računanje vremena bili veliki gradovi. Tijekom Drugog svjetskog rata praksa je ponovno zahvatila Europu.
Nakon Drugog svjetskog rata prva je u Europi primijenila sezonsko vrijeme Francuska, 1976. godine. U Hrvatskoj, odnosno u tadašnjoj SR Hrvatskoj kao dijelu SFR Jugoslavije, sezonsko vrijeme prvi put je primijenjeno 1983. godine, da bi EU na svom teritoriju sezonsko vrijeme standardizirala 1996.
Ljetno računanje vremena pojavilo se ponovno kao ideja u doba naftne krize iz 1973. godine kada je OPEC uveo embargo, a cijene nafte skočile u nebesa i potaknule recesiju.
Nakon završetka rata, neke su zemlje odbacile ljetno računanje vremena, prvenstveno zbog pritužbi farmera koji su tvrdili da takav ritam ne pogoduje poljoprivredi i stočarstvo, jer pijevci nisu upoznati s time da trebaju ranije početi kukurikati, a usjevi se odrositi.
Izvor: 24 sata